NPP   •  NOVOSTI   •  O MARŠU MIRA   •  IZ HISTORIJE   •  PROGRAM   •  VODIČ ZA UČESNIKE   •  PRIJATELJI   •  IZ MEDIJA   •  ENGLISH

U martu je 1995. godine ratni zločinac Radovan Karadžić izdao je "Direktivu 7" u kojoj stoji da VRS treba "...izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, time sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici..."

Navedena direktiva bila je samo uvod u operativni vojni plan, kodnog imena "Krivaja 95", koji je Vojska Republike Srpske razradila 1995. godine s ciljem da zauzme "sigurnosne zone" Ujedinjenih naroda: Srebrenicu i Žepu. Operacija "Krivaja 95" je uvod u genocid koji je VRS počinila nad preko 8000 muškaraca 1995. godine u Potočarima i njihovoj široj okolini u samo nekoliko dana. Da budemo dosljedni istini: nisu bile pošteđene ni žene, niti tek rođena djeca.

Operacija "Krivaja 95" bila je u teritorijalnoj nadležnosti Drinskog korpusa VRS, pod vodstvom ratnog zločinca Radoslava Krstića, a po početku napada njom je direktno komandovao ratni zločinac Ratko Mladić. Bezrezervna je pomoć stigla iz Srbije, od Užičkog korpusa, te od mnogobrojnih paravojnih formacija (kakvi su i zloglasni "Škorpioni"), uključenih u sastav vojske i policije te zemlje. UN su povjerile zaštitu nad "sigurnosnom zonom" Srebrenica vojnicima holandskog bataljona (DUTCHBAT) iz sastava UNPROFOR-a ( Zaštitne snage Ujedinjenih nacija). U Srebrenicu je 18. januara stigao DUTCHBAT 3 bataljon, sačinjen od 600 vojnika, od kojih je prva polovina bila podrška i medicinsko osoblje, a ostatak je sačinjavala pješadija. Do jula se taj broj znatno smanjio, a sam bataljon je bio logistički oštećen od strane VRS, koja nije dozvolila konvojima za snabdijevanje da prođu do baze Charlie u Potočarima.

Misija Zaštitnih snaga UN-a u Srebrenici imala je dvije baze: Charlie - štab bataljona (HQ) i logistika - smještena u Fabrici akumulatora u Potočarima, Bravo - smještena u fabrici "Vezionica" na samom ulazu u Srebrenicu, te trinaest osmatračnica: Alpha, Delta, Echo, Foxtrot, Hotel, Kilo, Mike, November, Pappa, Quebec, Romeo, Sierra i Uniform. Osmatračnice UN-a (OPs), postavljene na oko 50km linije dodira "zaštićene zone", nisu bile konstruisane kao odbrambene tačke, sa kojih bi se mogao odbiti napad na enklavu. Radije ih se može nazvati tačkama za praćenje kretnji VRS i brojanje eksplozija. Sve su bile ofarbane u bijelu boju i jasno označene zastavama Ujedinjenih naroda.

Uvod u tragediju svjetskih razmjera - najveći masakr poslije Drugog svjetskog rata, srpska je vojska pokrenula 3. juna 1995. godine, kada je u namjeri da stekne kontrolu nad putem koji je povezivao Skelane i Miliće (po "Direktivi 7" - razdvojiti Srerenicu i Žepu), krenula u osvajanje najjužnije postavljene osmatračnice - "Echo". Vojnici Zaštitnih snaga UN-a bili su primorani da je napuste. Ofanziva VRS prema Srebrenici od ovog je datuma svakim danom napredovala. Osmatračnice vojnika UN-a su padale u ruke VRS-a, a vojnici UNPROFOR-a postajali njihovi taoci.

Uvidjevši kako situacija više nije pod kontrolom, komanda DUTCHBAT-a šalje u ponedjeljak - 10. jula 1995. godine, u nekoliko navrata, zahtjev za blisku zračnu podršku (CAS - Close Air Support). Čekala se dozvola na relaciji general Žanvije (Janvier) - Akaši (Akashi) - Vijeće sigurnosti UN. Međutim, general Žanvije previše je oklijevao, a vremena više nije bilo. Ustvari, već je bilo kasno. Čekalo se potom na dolazak bombardera, ali je iz Bratunca stigao ultimatum: ili će zračni napad biti obustavljen ili će vojnici UN-a, koje je VRS držala kao taoce u Bratuncu, biti ubijeni. CAS je obustavljen. Rijeka izbjeglica je žurila prema Potočarima, tražeći zaštitu u glavnom sjedištu DUTCHBAT-a. Baza "Bravo" u Srebrenici je napuštena.

Negdje oko 16:00h - sa južnog prilaza, u Srebrenicu su ušle snage Drinskog korpusa VRS, predvođene Krstićem i Mladićem.

Srebrenica je pala u ruke vojnicima VRS 11.07.1995. g. negdje oko 16:00h. Preko 25 000 žena, djece i starijih muškaraca već je bilo u bazi Charlie ili njenoj okolini, nadajući se zaštiti UNPROFOR-a. Mlađi, vojno sposobni muškarci, vjerovali su da su im šanse za preživljavanje veće ako kroz šume pokušaju prebjeći do teritorije koju je kontrolisao 2. Korpus ARBiH, nego da ostanu u rukama srpskih vojnika u Potočarima.

Do ponoći se između 12 i 15 hiljada muškaraca okupilo na prostoru između sela Šušnjari i Jaglići (sjeverozapad enklave), u čijoj je blizini bila i osmatračnica "Mike" holandskih vojnika. U ovoj masi bilo je i par stotina djece, žena i staraca.

Procjene su da je trećina od navedenog broja pripadala jedinicama 28. divizije ARBiH, ne baš najbolje naoružana, a ostatak su bili civili, koji su znali da bi njihovim životima brzo došao kraj, ukoliko bi se predali srpskim vojnicima. Formirala se nepregledna kolona, koja je imala za cilj da se pokuša probiti preko nepristupačnih brdsko-planinskih terena, ka Tuzli i Kladnju, do teritorija koje su bile pod kontrolom ARBiH. 12.07.1995. g., oko 00.30 sati, kolona ljudi krenula je iz sela Šušnjari u pravcu slobodnih teritorija, prema Tuzli i Kladnju, putem dugim preko 100 kilometara. Predvođeni su grupom vojnika iz redovnog sastava 28. divizije ARBiH, čiji je zadatak bio napraviti koridor kojim će se ostatak kolone, uglavnom civili, kretati do teritorije pod kontrolom 2. korpusa ARBiH. Upravo ta, najjača grupa nepregledne kolone ljudi, za oko šest sati je prešla blizu 25 kilometara, te stigla u rejon Konjević Polja. Osim sporadične pucnjave i granatiranja, VRS nije se odlučivala na napad ovog dijela kolone. Jedan od razloga je i nepristupačnost terena.

"VRS je pored nastojanja da potpuno uništi kolonu iz Srebrenice istovremeno organizovala pretres terena na cijelom prostoru od Srebrenice do Zvornika sa ciljem uništenja cjelokupnog muškog stanovništva, koje se u toku rata zateklo na ovim prostorima. Za posao čišćenja terena zadužen je bio komandant Bratunačke brigade VRS Vidoje Blagojević. Jedan broj oficira VRS predlagao je da se kolona ljudi iz Srebrenice pusti da prođe ka Tuzli, ali je general Mladić naredio da se kolona mora uništiti."
» ICTY, Predmet Dragan Obrenović, br. IT-02-60-T,Izjava o činjenicama koje je naveo Dragan Obrenović, str.3.

"Ali slabije obučeni vojnici i civili koji su išli iza - nisu imali toliko sreće. Srpska zamka brzo se zatvorila. Na samom početku, pustili su ljude da prolaze bez previše incidenata, znajući da bi goniti i hvatati ljude na gusto pošumljenom, brdovitom terenu bilo teško. Ali, jednom će Muslimani morati da prijeđu ili put Bratunac - Konjevići, sjeverno od enklave, ili put Konjevići - Milići, zapadno. A tamo su Srbi čekali. Podržani oklopnim vozilima i protuavionskim mitraljezima, vojnici su bili raspoređeni duž puta u razmacima od deset do dvadeset metara. Sve što su Srbi morali uraditi bilo je da se strpe i čekaju da se Muslimani pojave. Tokom ranih sati jutra, srpski vojnici sjeverno od zaseoka Kamenica uočili su približavanje velikog broja ljudi. Da ih istjeraju, artiljerija, minobacači i protuavionski topovi otvorili su vatru na šume duž puteva."
» ( Srebrenica, hronika ratnog zločina | Jan Willem Hoing, Norbert Both, Sarajevo : Ljiljan, 1997. )


Već oko 10:00h, istoga dana, na lokalitetu poznatom kao Hajdučko groblje, VRS je direktno granatirala kolonu uzrokujući prve žrtve. Negdje oko 30 ljudi je poginulo, a oko 100 ranjeno. Granatiranje kolone je nastavljeno sa područja sela Kravice, a na lokalitetu Kameničko brdo, velike žrtve su pale kada je VRS intenzivirala napad na kolonu. U poslijepodnevnim satima VRS je na začelju kolone, u rejonu Ravni Buljim, zarobila negdje oko 1000 ljudi. Zarobljenicima je oduzimana lična imovina, a neki su ubijeni na licu mjesta. Već oko 20:00h, istog dana, kolona je presječena u rejonu Krajinovački potok. VRS je već dobro znala moguće putanje kojima bi se kolona mogla kretati, tako da su na poljima blizu prijelaza bila postavljena minska polja. Bijeg u panici i strahu, mnoge je naveo na ova polja.

" Dana 13.07.1995. između 01:00 i 06:00 sati grupe prognanika iz Srebrenice prelazile su asfaltni put Konjević Polje-Nova Kasaba. VRS je oko 6 sati presjekla kolonu i zarobila najmanje oko 6 000 muškaraca. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, općina Vlasenica i Sandićima, općina Bratunac. Zarobljenike je u oba mjesta obišao general Mladić. Zarobljenici kod Nove Kasabe i Konjević Polja su ubijani na obali rijeke Jadar kod Nove Kasabe. Istog dana VRS je dovezla sa tri autobusa grupe zarobljenika i strijeljala u Cerskoj, općina Vlasenica. Prethodno su zarobljenici vezani žicom, tako što su im ruke svezane s leđa.

Kasno poslijepodne 13.07.1995. VRS je zarobljenike iz sabirnog centra u Sandićima odvezla u Kravicu i zatvorila u skladište Osnovne organizacije kooperanata "Kravica" (Zemljoradnička zadruga). Oko 18 sati dana 13.07.1995. VRS je izvršila egzekuciju zarobljenih lica tako što su zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima pucali po zarobljenicima. Procjenjuje se da je likvidirano više od 1 000 ljudi".
» ( Genocid u Srebrenici | Nijaz Mašić, prof. )

Grupa od oko 5000 ljudi, sada već razbijene kolone, u poslijepodnevnim satima se okupila na planini Udrč, ali su ubrzo bili locirani od strane VRS, te je po njima otvorena žestoka artiljerijska vatra. Postoje mnoga svjedočenja o halucinacijama nastalim nakon granatiranja, što navodi na zaključak da je VRS upotrebljavala i bojne otrove. Nakon toga se moralo krenuti ka selu Kamenica, kako bi se nastavio put prema Tuzli. Međutim, VRS je postavila veliku zasjedu, pa je kolona morala da stane u selu Glodi.

"Zatočene u Bratuncu su pripadnici VRS 14.07.1995. odvodili po raznim lokalitetima u općini Zvornik i likvidirali (Grbavci, Petkovci, Pilica, Branjevo…). Egzekuciju je lično nadgledao general Ratko Mladić."

Prema istraživanju provedenom 1996. od organizacije Human Rights Watch nad ljudima koji su bježali iz Srebrenice primjenjivana su i hemijska sredstva, dobivena od JNA. Na desetine ljudi u koloni djelovala su hemijska sredstva tako što su osjetili uznemirenost, ošamućenost ili vrtoglavicu, povraćanje, nejasan ili besmislen razgovor, haluciniranje, skidanje odjeće, mrmljanje, čupanje kose, ukočenost i komu.
» Srebrenica 1995, Dokumenti i svjedočenja I, Knjiga 2; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo

Negdje u blizini Snagova, općina Zvornik, VRS je postavila jaku zasjedu kombinovanu sa tenkovima i transporterima koje su podržavale specijalne snage MUP-a i VRS sa namjerom da uništi sve izbjegle iz Srebrenice. Jednom pješadijskom jedinicom VRS, koja je sastavljena od specijalaca, komandovao je Zoran Janković iz Modriče, koji će u tom sukobu biti zarobljen. Negdje oko 16 sati, 14.07.1995. srpska vojska je otvorila artiljerijsku vatru sa Velja Glave i Kula Grada, iznad Zvornika. Zarobljeni Janković je radio vezom sa komandantom Zvorničke brigade VRS, dogovorio prekid vatre, te je sa prognanicima nastavio kretanje ka Križevačkim Njivama.

Nakon obustave vatre kolona prognanika je noću 14. na 15. jul 1995. sa nešto više od 4 000 ljudi prešla putnu komunikaciju Zvornik-Tuzla u rejonu Crnog Vrha. Kolona je u toku noći 15. na 16. jul 1995. bezbjedno prešla dio puta Križevačke Njive - Baljkovica, gdje se prikrila u jednom potoku i čekala ishod borbi na Baljkovici koje su u to vrijeme vodile snage pod vodstvom Nasera Orića, koje su došle iz Tuzle i jedna grupa naoružanih boraca koja se kretala na čelu kolone iz Srebrenice protiv VRS. Tek dana 15.07.1995. uspostavljena je radio veza između Drugog korpusa Armije R BiH i kolone iz Srebrenice.

U periodu između 14 i 17 sati, 16.07. 1995. u broju oko 3 500 ljudi, kolona će izaći na slobodnu teritoriju u selo Nezuk, opština Sapna.

Od pretpostavljenog broja, od oko 15 000 ljudi, koji su u namjeri da spase goli život krenuli "Maršem smrti", tek nešto malo više od jedne petine je uspjelo da se probije do Nezuka. Prevashodno zbog straha i iscrpljenosti, suženog stanja svijesti, zatim slabog poznavanja terena, nedostatka hrane i oružja, pada morala, te mnogih drugih razloga, ogromna većina iz kolone formirane između Jaglića i Šušnjara 11.07.1995. godine nije uspjela u namjeri opstanka. Neki su ubijani u zasjedama, neki upadima srpskih vojnika u kolonu, a najveći broj je onih koji su se predali VRS ili su zarobljeni, a potom zvjerski likvidirani na poljoprivrednim dobrima, zatvarani u školama, zemljoradničkim zadrugama, itd. Oprema koju je VRS otuđila od vojnika UNPROFOR-a, poslužila je kao mamac, pa su se mnogi predali "UN vojnicima", neznajući u čije ruke zaista padaju.

Žene i djeca, koji su transportovani iz Potočara prema Kladnju, bili su svjedoci kako su stotine muškaraca bile zarobljene i poredane na fudbalskim igralištima, njivama, pored puta. Mnogi svjedoče kako su vidjeli mrtva tijela na samom putu, preko kojih su prelazili i autobusi u kojima su transportovani.

Muškarci koje je VRS odvojila u Potočarima, te jedan dio zarobljenika iz kolone "Marša smrti", odvedeni su u Bratunac gdje su mučeni do granica iznemoglosti, a neki i likvidirani na licu mjesta. Dva najpoznatija poprišta za likvidaciju muškaraca iz Bratunca nalazila su se u okolini Zvornika. Svezanih ruku i s povezima na očima, utovarani su na kamione i odvođeni prema Karakaju i na poljoprivredna dobra u selu Pilice. Na hiljade ljudi su strijeljane, u vrstama, a potom bagerima zakopavane. Holandski vojnici su bili svjedoci da je negdje između 500 i 700 ljudi ubijeno na fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi.

" Hvalisali su se (vojna policija) time da su ubijali ljude i silovali žene. Bili su ponosni na to što su radili. Nisam imao osjećaj da su to radili iz gnjeva ili osvete, već više iz zabave. Izgledali su zadovoljni sobom na profesionalan, smiren način. Vjerovao sam u ono što su govorili, jer su izgledali i ponašali se kao da su više nego kadri da rade ono što su tvrdili da rade. Svaki je imao njemačkog ovčara, pištolj, lisice i užasni nož s oštricom dugom dvadesetak centimetara. "
» ( Johan Bos tridesetjednogodišnji narednik UNPROFOR-a | The Independent. )


U borbi za život, uprkos strahotama na koje su nailazili, bilo je i onih koji su bili spremni učiniti sve kako bi opet bili uz svoje najmilije. Istrajnost, strpljenje, milost Božja ih je vodila ka tome. Koliko dugo su neki čekali na trenutke radosti govori i sljedeći slučaj:

" U prvim danima egzodusa Srebrenice vidio sam mnogo ubijenih masakriranih i ranjenih od Buljima do Udrča. Ljudi su se predavali živi četnicima, jer su bili na kraju snage. Sa dvojicom ljudi sam se uputio na planinu Udrč. Tu smo našli dvadesetak momaka koji, kao i mi nisu poznavali put do Tuzle. Ipak, krenuli smo prema Snagovu. Uz put smo sretali naše ljude koji nisu uspjeli proći. Bili su izmasakrirani i više se nisu mogli prepoznati. Gotovo da i nisu ličili na ljude. Došli smo blizu linija fronta na Baljkovici. Tu je takođe bilo dosta leševa. Sam ne možeš da vjeruješ u to što vidiš. Rođenog brata ne bih mogao prepoznati. Izviđali smo teren kako bismo mogli proći na slobodnu teritoriju, ali od toga ništa nije bilo. Naišla je četnička patrola. Mi smo bili jako uzbuđeni i zavladala je panika. Četnici su zapucali na nas i počeli smo bježati nazad. Neki su ranjeni, a neki su poginuli, od nas dvadesetak koliko je bilo u grupi. Putem kojim smo došli, vratili smo se nazad. Na Udrču smo zatekli još stotinjak ljudi. Bio je 20. juli. Za preživljavanje smo koristili puževe, gljive i voće koje smo mogli naći. Druge hrane nismo imali. Tu smo se zadržali oko mjesec dana. Četnici su nas primijetili i opkolili su Udrč, a mi smo se povukli dublje u planinu. Izvršen je pretres terena. Koliko sam ja vidio, dvojica ljudi su ubijena, a sedmorica su zarobljena. Mi smo se onda razdvojili u grupe. Neki su odlazili u pravcu Tuzle, a neki na drugu stranu. Ja sam se udružio sa pet ljudi. Bili su to uglavnom mlađi ljudi.

Vratili smo se prema Kamenicama, mjestu gdje je bila prva zasjeda i gdje je najviše ljudi poginulo. Na tom mjestu istruhla tijela su bila razbacana na sve strane. Nismo imali hrane, tako da smo od tih mrtvih kupili ostatke soli i šećera. Ne možeš hodati, a da ne gaziš po tim tijelima. Jednom iz naše grupe palo je na um da izbrojimo leševe. Razišli smo se na strane, ali nismo smjeli daleko hodati. Tada smo izbrojali oko 500 leševa. Nailazili smo i na odijela bez tijela, na dokumente sve je razbacano. Odatle smo riješili da se vratimo prema Srebrenici. Sela oko Srebrenice su još uvijek gorjela. Vidjeli su se četnici kako pljačkaju po kućama. Obilazili smo taj teren, sakrivajući se od patrola.

Zima se već približavala i riješili smo da napravimo zemunice u selu Sućeska kako bi opstali i preživjeli. Obilazili smo po drugim selima tražeći hranu, brašno. Naišli smo na prelu i radio u jednom selu. Osposobili smo radio i slušali smo vijesti. Tako smo se orijentisali za dane i mjesece. To nam je dobro pomoglo. Slušali smo vijesti i čuli smo za Dejtonski sporazum. Bili smo i dalje u strahu. Dvoumili smo se i nismo znali možemo li krenuti ka Tuzli. Ostalo nam je još malo hrane. Bila je zima i snijeg, a u nas slaba obuća. Oko 1. marta četnici su nas primijetili. Morali smo bježati iz tih zemunica. Oni su sve porušili i pobacali nam hranu koju smo bili sakupili. Povukli smo se oko pet kilometara u selo Lehoviće gdje smo se patili sa hranom. Nismo se gotovo nikako kupali. Jeli smo neposoljen kukuruz i krompir. U tim drugim zemunicama smo se zadržali oko dvadesetak dana. Kada smo opet bili primijećeni, odlučili smo da krenemo za Tuzlu. Potpuno iznemogli i bez hrane krenuli smo na put 26. marta 1996. godine. Vrijeme je bilo loše, padao je snijeg i kiša. Sporo smo se kretali i put je trajao 11 dana.

Došli smo u blizinu slobodne teritorije i ugledali smo vojnike, IFOR-a. Čuli smo za njih na radiju. Odlučili smo bili da se predamo njima, ali opet nismo smjeli. Dvojica su otišla da izvide, ko su ti vojnici. Ništa više nismo vjerovali, jer smo već u Srebrenici imali problema sa UNPROFOR-om. Naša civilna policija je prihvatila onu dvojicu, a mi ostali smo počeli bježati kad su krenuli prema nama. Sa druge strane bile su mine. Stali smo, policija je došla do nas i tek smo onda povjerovali da smo se spasili. "

» Izjava 10 | K. S. iz sela Tegare, opština Bratunac, rođen 1980. godine | "Samrtno srebreničko ljeto '95", UG "Žene Srebrenice", Tuzla, 1998. )